Prije nekoliko dana preko Siniše (http://koneri.blogger.ba) sam dobio najnovije priče Ibre Durakovića. U iščekivanju predaje, hapšenja ili samoubistva generala Ratka Mladića, ovdje objavljujem prvu u nizu priča tek izašlih ispod Ibrine viljuške. (ured. blga)
Zakletva
Trebam pomoć tvoju, Stvoritelju, da ispunim obećanje koje sam sam sebi zadao još prije deset godina. Želim se zakleti čvrsto, onako čvrsto kao što je čvrst bosanski granit, zenički čelik i nedvoličnog čovjeka riječ. Želim se zakleti da on to nije učinio; da mu to nije padalo ni na pamet, na tu njegovu mudru, staračku pamet od nekih tridesetak godina. Od svojih prvih dana on se nije učio tome; volio je možda da ostavlja strog utisak, želio je da ga se pomalo plaše, ali je to bilo samo dok je obavljao svoju dužnost. Inače je iskazivao neprikosnovenu ljubav i veliku poslušnost, i svi smo bili zadovoljni sa njim. Nema načina da saznam njegovo mišljenje, ali sam ja siguran da on to nije učinio. Zbog toga hoću da se zakunem.
Zakletvu kojom se želim zakleti ne mogu da izaberem. Ja bih se mogao u sve zakleti, čak i u tebe, Stvoritelju, ali to neću učiniti. Ne zbog toga što bi se dalo pomisliti da sam počeo da sumnjam u njegovu nevinost kada je ostao bez nas, ili zato što je bio star, pa bi se dalo pretpostaviti da mu je bilo teško brinuti se o samom sebi. Ne sumnjam ni u sebe; čvrsto želim ispuniti svoje obećanje, jer znam da će mi poslije toga biti mnogo lakše, da ću ogroman teret skinuti sa svojih leđa. Mislio sam da se zakunem rahmetli majkom i ocem, svim melećima i svecima, i svim živim i mrtvim, ali do današnjeg dana to nisam učinio. Ne želim reći da sam se na teret koji nosim navikao, niti to da se na njega želim navići, moja je želja da ga se oslobodim i to ću i učiniti ... Pomišljam na jednog čovjeka kojeg još uvijek volim i kojeg ću uvijek voljeti. On, tačnije njegovo ime, je do sada više puta bila moja spontana i iskrena zakletva koju nikada nisam prekršio, nikad nepravedno ili lažno iskoristio. Spreman sam se zakleti baš njim, mislim da bi to bilo najbolje, ali se bojim da bi neki ljudi to pogrešno shvatili: jedni, zbog neopravdane mržnje prema tom čovjeku, drugi, jer bi im ta zakletva mogla zazvučati smiješno i lažno. I dok pišem ovo u velikoj sam nedoumici. Jedno mi je jasno, moram se zakleti u nešto, moram se zakleti da on to nije radio, da bi on prije crk'o nego što bi to uradio. O, Stvoritelju, pomozi mi i potvrdi istinitost mojih razmišljanja; pomozi mi zakleti se jer ja znam da on to nije učinio, da on to nije mogao učiniti zbog svoje staračke razboritosti.
Moram se zakleti, jer želim taj nevidljivi teret koji nosim deset godina konačno skinuti sa svojih leđa. Za mene je to tako, za mene je to istina. On to nije mogao učiniti, jer bi tim činom on morao postati neko drugi, ne biti ono što jeste. Ne trebam ni razmišljati o tim glupostima nego trebam izreći svoju zakletvu. Zakleću se tim voljenim čovjekom koji je za mene bio i ostao jedan od najdražih ljudi na cijeloj našoj planeti, pa i šire, ako mi dopustite da se tako izrazim. Uvjeravaju me drugi da je to on ipak mogao uraditi. Kažu, teška je glad. Kažu, teška je smrt od gladi, toliko teška da se ne da porediti ni sa jednom drugom. Bude moju čvrsto uspavanu sumnju, ali je ne mogu probuditi. Da je on to samo pokušao učiniti, ja bih to osjetio, iako sam stotinama kilometara udaljen od njega, i sigurno da bih zavikao na njega, a on bi me, iako gluh, čuo. Samo da mu je to palo na pamet, prekinuo bih našu višedecenijsku ljubav, ali ja znam da nije, i zato sada svojom zakletvom hoću tu ljubav da učinim neraskidivom i vječnom.
Sjećam se njegove patnje tokom teških dana. Bio je nad ponorom smrti, ali je pobijedila njegova želja za životom. Danas mi je mnogo jasnija njegova mržnja prema transporteru što su ga dovezli i njemu i nama strani ljudi iz zemlje Holandije. Ugledavši ga zaboravljao je na svoju starost, i trčao za njim kao da je ponovo mlad. Bio je ljut i ratoboran, a vozač transportera nije mario za njega. Slabog vida, u jednom momentu loše je procijenio situaciju i završio pod točkovima transportera. Spasio ga je neko ko ga je volio isto kao i ja, neko ko je vjerovao da njegova ozljeda, iako teška, ne mora da bude kraj. Ta osoba ga je odnijela sa mjesta nesreće, kroz ranu na stomaku vratila njegova ispala, ali, srećom, neoštećena crijeva, i onda zašila. Zašila običnom iglom i koncem, onako “podomaćinski”, (iako smo u to vrijeme zbog zlih ljudi bili daleko od toga da bi sebe mogli nazvati domaćinima; bili smo izbjeglice u tuđoj kući jer su nam zli ljudi zapalili našu); zašivenu ranu je isprala čistom domaćom šljivovicom, njome natopila jednu bijelu krpu, stavila je na ranu, i njegov stomak umotala ljepljivom trakom. Ostavila ga je nakon toga da se bori za svoj život. Pomagala mu je u tome koliko god je mogla, to su činile i osobe koje su ga voljele isto kao i ja. Uspio je u tome i ja vjerujem u njega, vjerujem da on to nije učinio i spreman sam da se zakunem da on to nije činio.
Pronašao je on drugi način za preživljavanje, ne vjerujem da je išao daleko od naše kuće gdje je proveo čitav život. Vjerujem u njegovu razboritost. Vjerujem da je izvukao pouku iz nemilih dešavanja i da neće ponoviti istu grešku koju je jednom napravio u susretu sa zlim ljudima. Tada je svojim postupkom doveo svoj i moj život u opasnost. Bilo je to u času našeg rastanka. Bili su to najteži dani koje smo ikada proveli skupa. Iako poluslijep on je vidio mržnju u očima zlih ljudi koju su oni iskazivali prema meni. Htio je da udalji zlog čovjeka od mene. Nije se osvrtao na moja upozorenja, ili ih nije čuo zbog gluhoće. Zao čovjek je sa pola metra udaljenosti pucao u njega, ali je sreća htjela da on ne bude pogođen. Taj dan on je pojeo jelo koje sam mu ja ustupio. Bio je to konzervirani pasulj sa dva komada kobasice. Sam sam ga otpočeo jesti dobivši od jednog čovjeka, kojeg ne mogu nazvati zlim, komad hljeba. Bio sam gladan, ali poslije nekoliko zalogaja odustao sam od jela. Dao sam pasulj sa kobasicama njemu. Bilo je to zadnji put da sam ga nahranio. Dva sata poslije toga ja, kao i hiljade drugih, bio sam prinuđen da napustim mjesnu zajednicu Potočari, opštinu Srebrenicu. Zli ljudi nisu imali namjeru prisilno evakuirati i njega, i on je ostao tamo sam. Zato ću sada učiniti ono što odavno želim da učinim. Zakleću se čovjekom kojeg sam volio i volim; čovjekom čije je ime moja iskrena zakletva koju nikada nisam prekršio, niti lažno iskoristio:
Želim se zakleti Titom da moj stari pas, dvostrukim imenom Garo i Bobi, nije jeo tijela nevino ubijenih Srebreničana. Tita mi, moj Garo to nije radio! Amin!
(Nakon protjerivanja iz Srebrenice Ibro nastavlja svoje putovanje ka Tuzli ...)
SREBRENICO, CRVENA JABUKO
Upavo mi je bloger Damir (http://
Suljagina Fata (Canada) (http://
U srijedu 15. februara 2006. g.:
Juce je jedna donatorka iz Holandije, koja najradje zeli ostati anonimna, za potrebe stampanja Ibrine knjige izdvojila - 20 eura!
U petak 10. februara u amsterdamskom kulturnom centru “De Balie” odrzana je komemoracija povodom smrti Nenada Bande. Nenad Banda (1962.-2006.) je radio kao nastavnik muzickog obrazovanja u Osnovnoj glazbenoj skoli “Josip Runjanin” u Vinkovcima. Pocetkom rata u Hrvatskoj odlazi za Holandiju. Utociste nalazi u Amsterdamu gdje se izdrzava kao docent muzike i kao ulicni svirac na harmonici. Umro je u subotu 4. februara 2006. g. u 43-oj godini zivota. 
