VILJUŠKA PIŠE SRCEM

Većini ljudi viljuška služi za jelo, Ibri Durakoviću, invalidu-paraplegičaru, izbjeglici iz Dugog Polja kraj Srebrenice - za pisanje!

05.04.2014.

Post festum, post mortem

24.01.2008.

Društvo pisaca Tuzlanskog kantona
U konkurenciji za Godišnju nagradu DPTK izbor sužen na pet knjiga

U povodu dodjele Godišnje nagrade Društva posaca Tuzlanskog kantona, juče je održana konferencija za novinare na kojoj su predstavljena djela koja su ušla u uži izbor za ovu vrijednu nagradu. Žiri koji je formiran početkom novembra, imao je težak zadatak da od knjiga objavljenih u protekloj godini na području Tuzlanskog kantona, izabere pet koje su ušle u uži izbor.

Zanimljivivo je da u konkurenciju ulaze sve knjige objavljene na području Tuzlanskog kantona, bez obzira da li su autori konkurisali. Žiri prati svu produkciju iz oblasti književnosti, književne kritike i nauke o književnosti. U nastavku možete pročitati spisak knjiga koje su objavljene u 2007. godini, i koje su konkurisale za Godišnju nagradu Društva pisaca Tuzlanskog kantona.

Nijaz Alispahić: Pjesmovite priče, poezija
Zlatko Dukić: Ženska voda, roman
Zlatko Dukić: Drugo stanje, roman
Ibro Duraković: Amin Srebrenico, roman
Fadil Duraković: Živim tiho, poezija
Mehmed Đedović: Svjetlo lampe, poezija
Rasim Hadžić: Tražeći čovjeka, poezija
Zejćir Hasić: Mjesec, san i papirni avioni, roman
Zejćir Hasić: Tamnovanje Tea Ormanskog, novele
Ferhat Hrustić: Iz minule vatre, poezija
Vahid Klopić: Godinama poslije, kratke priče
Atif Kujundžić : Priče iz predgrađa, priče za djecu
Halid Mehičić: Vrijeme povratka roman
Enisa Milininović: Za sve, poezija za djecu
Mirsad Mustafić: Rastanak u Potočarima, dokumentrano – fikcionalna proza
Mehmed Pargan: U ime naroda, drame
Šejla Šehabović : Priče – ženski rod, množina
Ramiz Salihović: Lebdeća kuća poezija
Jusuf Trbić: Grad ni na nebu ni na zemlji, poezija
Jusuf Trbić: Majstori mraka I, dokumentarna proza
Jusuf Trbić: Majstori mraka II, dokumentarna proza

http://bhstring.net/tuzlauslikama/tuzlarije/viewnewnews.php?id=21255




14.05.2006.

* * *

[i][b]Krajem aprila bio sam u Tuzli kod Ibre. Predao sam mu tada kompjuter i printer koje je svojevremeno bio dobio od Sulje Hasanovića te nešto više od 200 eura koji su bili sakupljeni od “holandske raje” za potrebe izdavanja njegove knjige. Nažalost, prilikom našeg zadnjeg susreta ispostavilo sa da Ibro i ja imamo prilično različite poglede na koncepciju uređenja njegove knjige. Ibro je tom prilikom izrazio želju da dalje nastavi sam. Ja se, stoga, povlačim iz projekta. Stranica će ostati ovakva kakva jeste. Ja sa svoje strane neću ništa na nju dodavati više. Ako neko od vas možda lično želi da preuzme uređivanje ove stranice rado ću mu izaći u susret, ukoliko se prvo o tome lično dogovori sa Ibrom. Isto tako, ako Ibro u dogledno vrijeme dobije telefonski priključak te mu se ukaže prilika da može ići i na internet, rado ću mu lično prepustiti uređivanje stranice, ukoliko bi on pokazao interes za to. (Ako Ibro slučajno bude za to da se stranica definitivno izbriše, izaći će mu se susret.)

Želim da se zahvalim svima onima koji su na jedan ili drugi način uzeli učešća u ovoj akciji i podržali je. Divno je znati da ovakve stvari mogu da spoje ljude, i da Ibro sada, ako ništa, barem ima malo više za voće, ili za nove akumulatore na svojim kolicima.

Svi koji Ibru finansijski žele podržati u njegovim nastojanjima da izda svoju knjigu, ili u bilo kom drugom pogledu, mogu to učiniti preko njegovih navedenih računa. Prilozi se mogu slati i poštom na Ibrinu adresu - no, uz sopstveni rizik.

Ibri želim od sveg srca da izda svoju knjigu!

Drugarski pozdrav!

N. Mujčinović
(urednik bloga)[/b][/i]

24.04.2006.

NAJAVA ZATVARANJA BLOGA

[b]OVIM NAJAVLJUJEM PRESTANAK RADA OVOG BLOGA.

O SVIM POJEDINOSTIMA BICETE OBAVIJESTENI USKORO (NAROCITO ONI KOJI SU UPLATILI NOVAC NA IBRIN ZIRO ILI DEVIZNI RACUN).

S POSTOVANJEM![/b]

UREDNIK BLOGA

07.04.2006.

Starac i šator

(Nakon protjerivanja iz Srebrenice Ibro nastavlja svoje putovanje ka Tuzli ...)

Starac i šator

Mi smo svoje putovanje od Kladnja do Tuzle nastavili. Ja nisam bio svjestan kuda idemo, izgubio sam svaku orijentaciju, nekad sam pomišljao da se vozimo nazad u Srebrenicu. Od tog trenutaka počeo je neki drugi pakao od onog srebreničkog. Dvadeset i četiri sata smo bili na ulici. Na Amira i Ajkunu to je teže djelovalo nego na mene i njih dvoje su odlučili da odu u jedno obližnje naselje. Vozač autobusa mi je donio vreću za spavanje. Ne znajući za šatore koji su bili postavljeni na aerodromu i drugu noć sam se spremao provesti na ulici. Bio sam kao opijen, nisam bio ničeg svjestan. Nakon izvjesnog vremena došao je čovjek sa nekim vojnicima i rekao mi da trebam ići u šator. Ubacili su me na kamion zajedno sa mojim invalidskim motorom i nakon nekoliko minuta vožnje snijeli me sa njega i onda me gurali livadom do šatora. Ušao sam u šator. Oni su ušli za mnom i dali mi dvije čokoladice. Zatim su otišli. Tu noć sam proveo sam u šatoru. Sutradan su doveli jednog starog čovjeka i jednu ženu sa teškim zdravstvenim problemima.

Starca sam odmah zavolio. Bio je iz naselja Fakovići, opština Bratunac. Sjećam se kad sam mu po prvi put pokušao pomoći ... Davao sam mu jesti hranu iz folija jer smo njih dobijali za obroke. Gledao je u mene kao u nekog nestvarnog. Moj lik i moje ruke su posebno djelovale na njega. Imao sam, kao i uvjek, dugu kosu, brkove i bradicu ispod donje usne. Žena je nekontrolisano mokrila. Za samo nekoliko dana smrad mokraće se počeo osjećati i metrima daleko od šatora. Kada je navratio njen brat razgovarao sam sa njim. Molio sam ga da pomogne i njoj i nama te da je proba smjestiti negdje u bolnicu. Sutradan su došli i odveli ženu iz našeg šatora, ali se neugodnog smrada mokraće nismo mogli osloboditi.

Bili su nezapamćeno topli dani. Iz dana u dan bivalo je sve nesnošljivije. Djeca koja su živjela u obližnjim šatorima donosila su nam vodu, a mene su gurala na motoru tako da sam imao priliku prošetati tim ogromnim šatorskim naseljem. Stari je samo ležao, ponekad bi na kraće vrijeme sjeo, ali nikako nije ustajao. Ja sam te tople dane većinom provodio u šatoru pokušavajući na neki način pomoći tom starom čovjeku. Bio bi najzadovoljni kada bih mu stavio pokvašenu majicu na glavu i uvjek bi se pitao kako ja znam šta to njemu najviše godi. Ta moja briga oko starca uskoro je otkrivena od strane mnogobrojnih stranih televizijskih i novinarskih ekipa i za vrlo kratko vrijeme bili smo glavna meta snimanja i slikanja.

Starac me je zavolio, a i ja njega. Jedno vrijeme je govorio o svojoj smrti. Bio je pokretan, ali je šator na njega djelovao nekako posebno, ne znam kako, ali umislio je da iz njega ne smije izaći. Nagovarao sam ga da malo prohoda ali se on nije usuđivao. Jednom mi je rekao kako bi trebao otići u wc i odmah zatim pokazao na šator svojim starim rukama, kao da su to granice njegovog svijeta. Ja sam mu redovito stavljao vlažnu majicu na glavu. On je sa čuđenjem gledao u moje zgrčene ruke, a ja sam ih onda namjerno još više kvasio i šakama trljao njegove vratne žile. U njegovim očima sam vidio zahvalnost. Više puta sam primjećivao da njegovo tijelo podrhtava od groznice. Imao je potrebu za iskašljavanjem tako da sam ja pored njega uvijek držao jednu ispražnjenu foliju u koju se mogao iskašljati. Nuždu mi više nije pominjao, ali sam osjećao da to radi u svoj veš.

Jednog dana otišao sam sa djecom po vodu i kada sam se vratio djeda više nije bilo. U šatoru su bile samo njegove stare potpećene cipele i kaput. Rekli su mi da su po njega došli ljekari i da su ga odvezli u bolnicu. Bilo mi ga je žao. Poslije nekoliko dana saznao sam od drugih da je dobro i da hoda kao mladić. Od tada ja više ništa nisam čuo o njemu. Pomišljam da je starost do sada učinila svoje. Ako je tako, nadam se da je u dobrim rukama i na pravom mjestu.

(Odlomak iz Ibrinog romana “Krofne za holandske vojnike”)

12.03.2006.

Par pjesama i nekoliko kratkih proznih zapisa Ibre Durakovića

SREBRENICO, CRVENA JABUKO

Svi su ti pomoći htjeli tako što su te zagristi htjeli, Srebrenico, crvena jabuko.
Svi su te zagrizli i svoj krvavi zalogaj daleko odnijeli.
Sad krvavih usta o tebi pričaju; da su krvava prave se da ne znaju.
A šta ću ja, Srebrenico, crvena jabuko?
Crći ću ako to ne uradim, samo ne znam po koji mi je put, manji od milionitog sigurno nije.
Koji će mi poslednji biti, to niko ne zna, a onaj što zna - krije.
Uradiću to ili ću crći; uradit ću to, i njihov govor iz krvavih usta slušat ću i čekaću.
Uzdahnut ću ili ću crći, Srebrenico, crvena jabuko!

NEKA VIDI BOG

Vidio je Bog tebe, Srebrenico, i narod tvoj
Vidio je Bog i patnju i želje i sram naroda tvog
Vidio je Bog sinovljevu utrobu u rukama oca
I majku što jedinca sahranjuje svog
Vidio je Bog i bebu u psećim zubima
I slanu, od bijela brašna pogaču
I požudu naroda tvog

Vidi Bog i stomake pune naroda tvog
Vidi Bog i zavist novog komšije tvog
Zavist što živiš od mrtva djeteta svog
Vidi Bog i udovicu što tjelesne želje ispunjava sa dječakom
Što dijete joj može biti
Vidi Bog i ohololost gospodara tvog
I da ti bolje od njega ne može bit'

Vidjeće Bog i veselo i nasmijano lice tvoje
Al' nek' vidi Bog da nema na zemlji naroda svog!

NENA NIKOME

Bila je supruga divnom mužu.
Majka divnoj djeci.
Zli ljudi učiniše da neće biti nena nikome.

BOSANKA

Ima dijete sa čovjekom koga najviše mrzi na ovom svijetu.
Ima dijete koje najviše voli na ovom svijetu.
Ona ne zna da li je najsretnija ili najnesretnija na ovome svijetu.

KRVAVA STRANA

Krvava strana od tetkove krvi i krvi tetkovih brava.
Krvava strana od njegove navike i njegovog prava da čuva svoja brava.
Bez prava - ubijeni - tetak i njegova brava.

PRIZNANJE

Od svih, bivših i budućih, bez današnjice, u njoj želim priznanje!
Da osuđuju ubice nevino ubijenih žrtava na način kao što to činim ja!
Da na njih pokažu rukom, nezavisno od toga koliko prstiju svoje šake ispružili!
Da ubice ne poistovjećuju sa njihovim žrtvama nego sa ubicama!
Da uz stvoriteljevu osudu - koja je nastupila onog trena kada je duša nevino ubijenih napustila svoje tijelo - ubice stigne i čovjekova osuda!
Na kraju da priznaju, da su uz pomoć neprijatelja pobili svoje prijatelje!

27.02.2006.

20 eura iz Austrije

Upavo mi je bloger Damir (http://zlimfur.blogger.ba/) (Austrija) dojavio da je prije nekoliko dana uplatio 20 eura na Ibrin racun za potrebe stampanja njegove knjige.

Sa ovom uplatom stanje "na brojilu" penje se na + - 1590 KM!

Hvala Damire!

24.02.2006.

Zakletva

Prije nekoliko dana preko Siniše (http://koneri.blogger.ba) sam dobio najnovije priče Ibre Durakovića. U iščekivanju predaje, hapšenja ili samoubistva generala Ratka Mladića, ovdje objavljujem prvu u nizu priča tek izašlih ispod Ibrine viljuške. (ured. blga)

Zakletva

Trebam pomoć tvoju, Stvoritelju, da ispunim obećanje koje sam sam sebi zadao još prije deset godina. Želim se zakleti čvrsto, onako čvrsto kao što je čvrst bosanski granit, zenički čelik i nedvoličnog čovjeka riječ. Želim se zakleti da on to nije učinio; da mu to nije padalo ni na pamet, na tu njegovu mudru, staračku pamet od nekih tridesetak godina. Od svojih prvih dana on se nije učio tome; volio je možda da ostavlja strog utisak, želio je da ga se pomalo plaše, ali je to bilo samo dok je obavljao svoju dužnost. Inače je iskazivao neprikosnovenu ljubav i veliku poslušnost, i svi smo bili zadovoljni sa njim. Nema načina da saznam njegovo mišljenje, ali sam ja siguran da on to nije učinio. Zbog toga hoću da se zakunem.

Zakletvu kojom se želim zakleti ne mogu da izaberem. Ja bih se mogao u sve zakleti, čak i u tebe, Stvoritelju, ali to neću učiniti. Ne zbog toga što bi se dalo pomisliti da sam počeo da sumnjam u njegovu nevinost kada je ostao bez nas, ili zato što je bio star, pa bi se dalo pretpostaviti da mu je bilo teško brinuti se o samom sebi. Ne sumnjam ni u sebe; čvrsto želim ispuniti svoje obećanje, jer znam da će mi poslije toga biti mnogo lakše, da ću ogroman teret skinuti sa svojih leđa. Mislio sam da se zakunem rahmetli majkom i ocem, svim melećima i svecima, i svim živim i mrtvim, ali do današnjeg dana to nisam učinio. Ne želim reći da sam se na teret koji nosim navikao, niti to da se na njega želim navići, moja je želja da ga se oslobodim i to ću i učiniti ... Pomišljam na jednog čovjeka kojeg još uvijek volim i kojeg ću uvijek voljeti. On, tačnije njegovo ime, je do sada više puta bila moja spontana i iskrena zakletva koju nikada nisam prekršio, nikad nepravedno ili lažno iskoristio. Spreman sam se zakleti baš njim, mislim da bi to bilo najbolje, ali se bojim da bi neki ljudi to pogrešno shvatili: jedni, zbog neopravdane mržnje prema tom čovjeku, drugi, jer bi im ta zakletva mogla zazvučati smiješno i lažno. I dok pišem ovo u velikoj sam nedoumici. Jedno mi je jasno, moram se zakleti u nešto, moram se zakleti da on to nije radio, da bi on prije crk'o nego što bi to uradio. O, Stvoritelju, pomozi mi i potvrdi istinitost mojih razmišljanja; pomozi mi zakleti se jer ja znam da on to nije učinio, da on to nije mogao učiniti zbog svoje staračke razboritosti.

Moram se zakleti, jer želim taj nevidljivi teret koji nosim deset godina konačno skinuti sa svojih leđa. Za mene je to tako, za mene je to istina. On to nije mogao učiniti, jer bi tim činom on morao postati neko drugi, ne biti ono što jeste. Ne trebam ni razmišljati o tim glupostima nego trebam izreći svoju zakletvu. Zakleću se tim voljenim čovjekom koji je za mene bio i ostao jedan od najdražih ljudi na cijeloj našoj planeti, pa i šire, ako mi dopustite da se tako izrazim. Uvjeravaju me drugi da je to on ipak mogao uraditi. Kažu, teška je glad. Kažu, teška je smrt od gladi, toliko teška da se ne da porediti ni sa jednom drugom. Bude moju čvrsto uspavanu sumnju, ali je ne mogu probuditi. Da je on to samo pokušao učiniti, ja bih to osjetio, iako sam stotinama kilometara udaljen od njega, i sigurno da bih zavikao na njega, a on bi me, iako gluh, čuo. Samo da mu je to palo na pamet, prekinuo bih našu višedecenijsku ljubav, ali ja znam da nije, i zato sada svojom zakletvom hoću tu ljubav da učinim neraskidivom i vječnom.

Sjećam se njegove patnje tokom teških dana. Bio je nad ponorom smrti, ali je pobijedila njegova želja za životom. Danas mi je mnogo jasnija njegova mržnja prema transporteru što su ga dovezli i njemu i nama strani ljudi iz zemlje Holandije. Ugledavši ga zaboravljao je na svoju starost, i trčao za njim kao da je ponovo mlad. Bio je ljut i ratoboran, a vozač transportera nije mario za njega. Slabog vida, u jednom momentu loše je procijenio situaciju i završio pod točkovima transportera. Spasio ga je neko ko ga je volio isto kao i ja, neko ko je vjerovao da njegova ozljeda, iako teška, ne mora da bude kraj. Ta osoba ga je odnijela sa mjesta nesreće, kroz ranu na stomaku vratila njegova ispala, ali, srećom, neoštećena crijeva, i onda zašila. Zašila običnom iglom i koncem, onako “podomaćinski”, (iako smo u to vrijeme zbog zlih ljudi bili daleko od toga da bi sebe mogli nazvati domaćinima; bili smo izbjeglice u tuđoj kući jer su nam zli ljudi zapalili našu); zašivenu ranu je isprala čistom domaćom šljivovicom, njome natopila jednu bijelu krpu, stavila je na ranu, i njegov stomak umotala ljepljivom trakom. Ostavila ga je nakon toga da se bori za svoj život. Pomagala mu je u tome koliko god je mogla, to su činile i osobe koje su ga voljele isto kao i ja. Uspio je u tome i ja vjerujem u njega, vjerujem da on to nije učinio i spreman sam da se zakunem da on to nije činio.

Pronašao je on drugi način za preživljavanje, ne vjerujem da je išao daleko od naše kuće gdje je proveo čitav život. Vjerujem u njegovu razboritost. Vjerujem da je izvukao pouku iz nemilih dešavanja i da neće ponoviti istu grešku koju je jednom napravio u susretu sa zlim ljudima. Tada je svojim postupkom doveo svoj i moj život u opasnost. Bilo je to u času našeg rastanka. Bili su to najteži dani koje smo ikada proveli skupa. Iako poluslijep on je vidio mržnju u očima zlih ljudi koju su oni iskazivali prema meni. Htio je da udalji zlog čovjeka od mene. Nije se osvrtao na moja upozorenja, ili ih nije čuo zbog gluhoće. Zao čovjek je sa pola metra udaljenosti pucao u njega, ali je sreća htjela da on ne bude pogođen. Taj dan on je pojeo jelo koje sam mu ja ustupio. Bio je to konzervirani pasulj sa dva komada kobasice. Sam sam ga otpočeo jesti dobivši od jednog čovjeka, kojeg ne mogu nazvati zlim, komad hljeba. Bio sam gladan, ali poslije nekoliko zalogaja odustao sam od jela. Dao sam pasulj sa kobasicama njemu. Bilo je to zadnji put da sam ga nahranio. Dva sata poslije toga ja, kao i hiljade drugih, bio sam prinuđen da napustim mjesnu zajednicu Potočari, opštinu Srebrenicu. Zli ljudi nisu imali namjeru prisilno evakuirati i njega, i on je ostao tamo sam. Zato ću sada učiniti ono što odavno želim da učinim. Zakleću se čovjekom kojeg sam volio i volim; čovjekom čije je ime moja iskrena zakletva koju nikada nisam prekršio, niti lažno iskoristio:

Želim se zakleti Titom da moj stari pas, dvostrukim imenom Garo i Bobi, nije jeo tijela nevino ubijenih Srebreničana. Tita mi, moj Garo to nije radio! Amin!

20.02.2006.

Izvrsena jos jedna uplata novca na Ibrin racun

Suljagina Fata (Canada) (http://amanzaman.blogger.ba/) za potrebe stampanja Ibrine knjige uplatila je + - 80 km!

Sa ovim novcanim prilogom stanje "na brojilu" iznosi: 1550 KM!

Hvala Fato!

16.02.2006.

Novi novcani prilozi za Ibrinu knjigu

U srijedu 15. februara 2006. g.:

Anonim (BiH) - 50 km!

Zineta Hodzic (NL) - 20 eura!

Stanje "na brojilu" sa ovim uplatama sada iznosi: (+ -) 1469 km!

Hvala!

14.02.2006.

Jos dvije novcane donacije za Ibrinu knjigu

Juce je jedna donatorka iz Holandije, koja najradje zeli ostati anonimna, za potrebe stampanja Ibrine knjige izdvojila - 20 eura!

Jutros mi je u jednom e-mailu Maya Bosanka (http://maya.blogger.ba/) saopstila da je u njeno ime na Ibrin racun uplaceno - 80 km!

Sa ove dvije zadnje donacije stanje "na brojilu" za potrebe izdavanja Ibrine knjige iznosi: (oko) 1380 KM!

Ujedno saopstavam Aneli/FFM te McGovanu i Rogue da sam upravo zvao Ibrinu banku i da su mi potvrdili da su i njihove uplate uredno stigle na Ibrin racun!

Idemo dalje (k knjizi)! :)

Hvala svima!

(ured. blgga)


Stariji postovi

VILJUŠKA PIŠE SRCEM

Viljuska pise srcem ...

POMOZIMO IBRI DURAKOVICU DA IZDA KNJIGU!
[b]Broj Ibrinog ziro-racuna (na koji mozete vrsiti uplatu unutar Bosne i Hercegovine):

Broj ziro-racuna: 551000-99999999-32 ("poziv na broj": 50200-1566184746)

Na ime: Ibro (Alije) Durakovic
Dom Penzionera (soba 206)
75000 Tuzla

Kod banke: Nova Banjalucka Banka (filijala 6763 Tuzla; sifra banke: 01101781)

Broj Ibrinog deviznog racuna (na koji mozete vrsiti uplatu izvan Bosne i Hercegovine:

account number = broj deviznog racuna:
54707-1267591658

beneficiary = na ime:
Ibro (Alije) Durakovic
Dom Penzionera (soba 206)
75000 Tuzla[/b]

[b]with bank = kod banke:
Nova Banjalucka Banka (filijala 6763 Tuzla)
(Adresa banke: Stupine B-4; 75000 Tuzla)
S.W.I.F.T Code (= BIC): BLBABA 22[/b]



DONATORI (do sada!):
[b]1. Tratincica (BiH) (http://tratincica.blogger.ba/) - 30 dm!

2. Mirnesa (BiH) (http://mirnesa.blogger.ba/) - 50 dm!

3. Lejla (BiH) (http://mojetajne.blogger.ba/) - 20 dm!

4. Kuma (http://kumma.blog.hr/) i Snjezana (Cro) - 100 e!

5. Anela/FFM (D) (http://bigcitylife.blogger.ba/) - 100 e!

6. H.M. Svabica (D) (http://kapljice.blogger.ba) - 10 e![/b]

7. McGovan i Roque (BiH) (http://gs.blogger.ba) - 150 km!

Ako se tim novcanim prilozima doda svota od 50 eura koju je uplatio i urednik ovog blogga,trenutno stanje “na brojilu” je 750 KM!

p.s. Nesto ranije nego sto je pocela ova akcija prikupljanja novca za stampanje knjige Ibre Durakovica, Suljo Hasanovic, rodom iz Suceske, darovao je Ibri jedan kompjuter (pentium III) sa zvucnicima i printer!

Zahvalnice i pjesma o Ibri
Zahvalnice (za sada) idu blogerima: Drinskom http://snovidjenja.blogger.ba/, Hypnosis http://ht.blogger.ba/,
Dr. Jabuci http://drjabuka.blogger.ba/, Zoki http://zoka.blogger.ba/, Suljaginoj Fati http://amanzaman.blogger.ba/, Loopi http://lupa.blogger.ba/, Roque-u http://gs.blogger.ba/, Corto Malteseu http://cortomaltese.blogger.ba/ i Lunni F. http://lunnaf.blogger.ba/, koji su blog o Ibri Durakovicu "linkovali" na svoje stranice ...

Veliko hvala, blogger(i).ba!
http://www.blogger.ba/?sekcija=news&id=49

Hvala na podrsci i http://www.bihplatform.nl/!

Stari blogger Drinski (http://snovidjenja.blogger.ba/ ), pravim imenom i prezimenom Halil Dzananovic, vrsni pjesnik i voditelj bosansko-hercegovackog radija u Holandiji, inspirisan Ibrinim stvaralastvom napisao je jednu pjesmu o njemu ...

PJESMA ZA IBRU

Blag udarac viljuške o plastičnu oznaku za slova
I dalek krik onih što liče na svijetleći trag sjena
Poljem u kolonoma umjesto usjeva zrije šapat žena
Bez muževa, očeva, majki i sinova bez snova…

Ibro vaja istinu
Dotiče dubinu
Jer ta viljuška je
Jača od mača
Koji pritajen
Ponovo zrije
Čeka ruku
Da ojača
Da ga u živo zarije
Kako prije
Tako i kasnije

Tvoja nam priča nanovo miriše
Na igru staklenih perli
Na vrijeme cvjetanja kopriva
Tragove stepskog vuka
Na Makovu Poruku
Iz tekije dopiru krikovi
Ojačani molitvom derviša
Udri tom viljuškom Ibro
Zaustavi pogansku ruku
I saspi sva slova od olova
Zaustavi kolone
Daj smisao patnji, nauči nas
Gdje je granica bola
Razaspi riječi ko sačmu
Nek divljač zna da je gone
Piši o tome Ibro
Zaustavi buduće kolone

Nek sve što se čeka
Objavljeno bude, nek se sruše
Lažni oreoli i nek Tvoja
Prigušena kletva stigne svakog
Onog koji čovjeka ne voli
Nek padnu zavjese laži
Blogeraši su uz Tebe
Ti samo istinu kaži
Našu istinu tu u prikrajku duge

U virovima Drine nek se nose
Bijesni vali i te zaražene ptice
Piši kako su nas čupali iz majčine materice
Kako su vješali braću na konopce
Od sestrinske pletenice
Piši kakva je gamad stigla
Glad vaške i stjenice
Piši kako su oči tokom zime
Vajale kristalne ledenice
Sred puste varoši uklete Srebrenice

Još koji tren i znak zore
Ponovo će da uzburka more
Moja klonula ruka
I ova sjena sa stidom i bolom
Izmedju kolona usred jave i snova
Sa teškim teretom u svom biću
Nemoćna je ipak da o Tebi završi priču

Piši i znaj da tek se javlja
Jato ptica iz cyber svijeta
Ovog će proljeća trag tvojih slova
Konačno u knjizi da se rascvjeta
Pisi Ibro …

(Drinski je ujedno cijelu radio-emisiju odaslanu u eter iz amsterdamskog studija u subotu 21. januara 2006. godine posvetio liku i djelu Ibre Durakovica i bloggerskoj akciji prikupljanja novaca za izdavanje njegove knjige. U program se telefonski direktno ukljucio i Antonije Nino Zalica, eminentni bosansko-hercegovacki pisac i filmski radnik, i podrzao cjelokupnu akciju, ne stedeci rijeci hvale za Ibrino stvaralastvo!
http://www.salto.nl/ - Wereld FM - Live, svake subote od 16:00 do 17:00 h!)


Ibro Durakovic za tuzlanski "Front Slobode"
"Cijeli rat sam proveo citajuci. Knjiga je bila moja hrana, utjeha i spas od trauma koje su lomile Srebrenicu. Nemam skole. Samo sest razreda. Ali sam uz knjigu puno naucio. Knjiga me nekako iznutra nagovorila da i ja pocnem pisati. A, imao sam sta. I, eto, napisao sam cetiri stotine strana romana "Amin Srebrenico". Toliko je za sada izaslo iz moje duse, a roman jos nije zavrsen. Ustvari, vjerujem da i nece nikada, ali bi se mogao stampati i objaviti i u ovom obliku."

(Clanak o Ibri Durakovicu za tuzlanske novine "Front Slobode" potpisao je Mirza Mukic, 3. septembra 2004. godine)



Logo stranice ("srce probodeno viljuskom") design by One Who Knows (http://onewhoknows.blogger.ba)

blog uredjuje: n. mujcinovic
(n.mujcinovic@gmail.com)

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
37697

Powered by Blogger.ba